Backpacker

Priče o mojim putovanjima kroz prostor...i vrijeme...

09.11.2013.

Moji biseri iz djetinjstva

Kao mala djevojčica ja bijah pravi divljak : bježala sam od ljudi. Čak i od onih za koje sam znala da će mi donijet čokoladu. A-a, nisam se dala upecat ni na šta. Čim čujem zvono na vratima, ja zaprašim na drugi sprat i nit se čujem, nit se vidim, sve dok gost ne ode. Najgori gosti su mi bili oni što dođu u 7 i 15 kad je crtani film. Moja mama nije volila one koji joj dođu u vrijeme serije “Ptice umiru pjevajući”, zato što je to bila jako tužna neka serija i ona se uvijek pripremala da plače kad je gleda. Stari nije volio kad ga neko “uzbihuzuri” za vrijeme dnevnika, ali onog kad vodi Jasminka Šipka. Il se uvijek potrefilo da Mufid Memija nema tako zanimljivih vijesti kao gospođa Šipka? Pojma nemam. No, hele neise, imam jednu priču koja mi je sinoć pala na um…u vezi je “divljaka u meni“… Kad su moji tek napravili kuću, istu je trebalo popunit namještajem i sad…popunili su ti oni sve sobe sem jedne. To je trebala bit primaća soba na spratu i imala je samo novi tamnosmeđi regal od iverice sa ukrasnim miljeićima, te zbirkom plavih knjiga Dostojevskog (najviše mi je upadao u oči onaj “Idiot”, ne znam što), sa kristalnim vaznama na policama, pa je mati htjela kupit kristalni luster uz vazne, a otac je rek’o da je poskup, pa su kupili jeftiniji…I tako… Došao je i taj dan, dan kad su kupili dva kauča sa dvije fotelje tamnosmeđe boje, da se upari sa regalom. Sjećam se tog dana, k’o da je juče bio… Bilo je ljeto i ja sam sjedila u “tetkinoj sobi”(p.s. svaka soba je imala neki naziv) i igrala se s lutkama. U jednom trenutku začula sam kamion koji se zaustavio ispred naše kuće. Pogledala sam kroz prozor i vidjela starog i neke radnike kako istovaruju kauče iz kamiona. Na kamionu je pisalo nešto velikim slovima. Pojma nemam šta, tad sam bila nepismena. Palo mi je na pamet da će ti novi kauči ići u tetkinu sobu, no, nema to veze što idu u tetkinu sobu, to je okej, već što će u kuću ući meni nepoznati radnici (čitaj ljudi)! Ta misao me natjerala da se brzinski popnem na sprat, kako bih ih izbjegla! Otrčala sam gore čim sam čula kako ulaze u kuću i pobjegla u polunamještenu primaću sobu sa dječijom logikom “Ma neće baš ovdje” i sćućurila se pored regala. Kad sam čula njihove korake kako se penju uz stepenice, opet je prostrujala misao kroz glavu da neće baš u ovu sobu. Ma kakvi! Misla sam…a imali su još samo dvije opcije: da namještaj unesu u spavaću sobu koja je već bila namještena i u dječiju sobu u kojoj su mogle stat samo dvije fotelje. “Gdje ćemo s ovim?”-čula sam nepoznat glas i korake kako se sve više približavaju. “U srednju sobu”-odgovorio je moj stari. Srednja soba! Pa tu sam ja! Osjećala sam se kao u slijepoj ulici, do vraga vražijeg, kako su me samo našli, te sam se panično okrenula oko svoje osi i došla na ideju da uđem u regal. E tu me neće moć nać! Regal je bio ogroman, mog’o je primit pofajn djece….elem bilo je prostora. I tako…uđem ti ja tu i zatvorim se. Kroz mali prostor veličine 1 cm, koji se nalazio između vrata regal-ormara, ja sam jednim okom posmatrala direktan prijenos unosa namještaja u sobu, te sam mogla vidjet i kako ti nepoznati ljudi izgledaju. Imali su na sebi plave radničke kombinezone i stenjali su od muke, tja, valjda zbog onih stvari što su im bile teške, štajaznam. U jednom trenutku opet se čuo glas mog starog sa prvog sprata (on je u međuvremenu otišao po fotelju) upućen kreaturama u tamnoplavim kombinezonima: “Pažljivo molim vas” i pažljivo oni BUB baciše one kauče i fotelje na sred sobe, a jedan promrsi kroz zube “Jeblo ga pažljivo”. Sve su to zabilježili moji sateliti na ušima. Niko nije imao blage veze da ih posmatra jedno tamnosmeđe vražije oko iz ormara tamnosmeđeg regala. Dobro sam se kamuflirala. K’o kameleon! Kad su smjestili kauče tam gdje treba, radnici su otišli svojim putem, a ja sam ostala u ormaru sjedit, jer sam čula još dolazećih glasova. Ovog puta poznatih, ali iz mjera predostrožnosti ostala sam tu gdje jesam. Meni je tu bilo sasvim dobro, a sem toga niko me nije tražio, što znači da nikom nisam falila. Došla je teta Zahida, (ono prvo čujes glas, a kasnije okom iz ormara vidiš i stas), zatim Omerojca, pa Ćećo i Kika, da vide nove stvari i da ih sa svojim guzicama isprobaju. “Jao divni su, pošto su bili?” “Krasno, još vam fali rebrasta zavjesa, imaš kod Mujesire za kupit, daće ti na rate” “I tepih vam dobar, baš imate ukusa” “Nije loš luster, jeste taj uzeli u Šamcu?” Nakon milion postavljenih i odgovorenih bezveznih pitanja, ekipa je sišla dole u dnevni boravak da popije kafu. Kad sam osjetila da je opšta opasnost prošla i da više niko neće doć u primaću sobu, izašla sam iz “skloništa”. Bilo je krajnje vrijeme da i ja isprobam kauče! No, nisam ih isprobala guzicom . Nije mi to bilo interesantno, vec skakanjem… Tojng tojng tojng tojng… čuli su se federi (ja sam ih tad zvala pederi),… tojng tojng tojng tojng… odskakivala sam do plafona,… malo mi je falilo da ga dotaknem. Uuuu jes bilo dobro, lud i nezaboravan provod! Mama mia, kako je dobro skakat po gajnc novim kaučima! Čudo! Sinoć odgledah po drugi put film “Narnia”. (Ko nije gledo film il čit’o knjigu obavezno nek odgleda/pročita).I moj regal je krio tajnu. U njemu je često glasno kucalo jedno dječije srce, sa strahom laneta, bježeći od ljudi. Još uvijek pamtim svoje strahove, svoje nedosanjane snove koje sam sanjala iza “vidikovca” širokog 1 cm, pjesme koje sam pjevala u njem i kad god dođem negdje u neku sobu sa ormarom pomislim da li se neko u njemu skriv’o? Kakve je snove sanj’o? O čemu je mislio? Od čega je bjež’o? Kad sam porasla tamnosmeđi regal zamjenila sam putovanjima i od skora planinama…i tako sačuvala “svoj mali svet i oko njega Kineski zid”… Eto, to je moja priča.

06.11.2013.

Dama iz Pariza

To je bilo prije rata. Bila sam sedmi razred Osnovne škole. Neću sad pominjat ime skole da se glavni akter ne bi prepoznao, odnosno prepoznala. Te jeseni bas iste kao ove danas, u nas razred dosla je nova učenica. Bila je tamnoputa, plavkaste kose, omanjeg rasta i malo, hajmo rec slobodnijeg oblačenja: mini suknja, majica “na čamac” ispod koje su virile malo veće grudi za uzrast od 13 godina. Nokte je lakirala crvenom bojom, a oci izvlačila crnim tušem. Kao nova učenica jelte, odmah je postala meta svih dječaka u razredu. Sjećam se dobro, prvi čas imali smo biologiju. Nastavnica je odmah primjetila te je pitala “Jesi ti nova učenica?”, a ona je rekla: “Da, jesam….”, a onda bi slijedilo pitanje: “A odakle si došla?”…ona bi odgovorila sasvim skromno na čistom bosanskom (tada srpsko-hrvatskom jeziku): “Iz Pariza…”…Tako je bilo i narednih časova : svaki nastavnik bi je podigao i pitao isto pitanje, a ona bi odgovorila…”Iz Pariza”…Zbog toga sto je nova učenica bila “iz Pariza”, razumjeli smo tu slobodu njenog oblačenja, jer smo mislili da se tako oblače sve “cure” u Parizu. Moda Zapada za sve nas u razredu je bila daleka i nedostižna… Sa Indirom smo se počeli svi družiti, jer je ona na neki način postala trend. Uvijek je u recenice ubacivala ono “…kod nas u Parizu…”, ali to nama ostalima nije smetalo ni najmanje. Ta rečenica je izgledala mnogo ljepše nego naša “…kod nas u Jugoslaviji…”. Imali smo dojam da je “kod njih u Parizu” , Sunce mnogo ljepše sijalo, nebo bilo plavlje, polja zelenija, pločnici popločani zlatom, i pošto je svima nama tamo negdje u Parizu sve to bilo nedostizno, nesvjesno omadjijani tim razmišljanjem Indiru smo prihvatili kao predstavnicu Pariza, grada svjetlosti. Druziti se sa Indirom gotovo je znacilo kao da si i sam dosao iz Pariza. Jednog dana Indira je nas nekoliko pozvala da joj dodjemo kuci. Poziv smo prihvatile. Ja sam jedva cekala da upoznam njenu mamu. Znala sam da je to neka sofisticirana gospođa, dugih njegovanih noktiju, sa šeširom kojeg ne skida sa glave, koja ima sluzavke u kuci i sjedi na divanu citajuci knjige. Jeeeedva sam cekala da je vidim. To sam u povjerenju rekla svojoj najboljoj drugarici…na što je ona odgovorila isto, da baš isto misli kao i ja. I tako… Došle smo mi njenoj kuci. Indira je otvorila vrata i zovnula zvonkim glasom : “Mamaaaaa”….prvo je bila tišina a onda se iz kuće čuo grub glas neke žene: “IndirOOOOOO, jesi to tiiiii?”. Prvo sam pomislila da je to glas sluzavke, zapravo bijah sigurna u to…a onda se na vratima pojavila zena u kucnoj haljini, neuredne kose, sva rascupana, bez osmjeha. “Ovo je moja mama”- rece Indira. Indirina mama je zaista imala creveno lakirane nokte, ali izgrizene do pola. Umjesto “A” izgovarala je “O”. Hodala je kao gestapo i izgledala kao Rambo. Ni D od dame iz Pariza. Bijah razočarana, jer sam očekivala u najmanju ruku Sofiju Loren. Nakon tog dana, vise ni Indira nije bila ista. Vise je nismo gledali kroz prizmu “dame iz Pariza”, vec kroz intelektualnu prizmu haha. Zbog ocjena u dnevniku nije nam bila ravna. U jednoj sekundi pogasila je sva svjetla Pariza. Ajfelov toranj ostao je u mraku zatečen.

22.07.2013.

"Al je lijep ovaj svijet, onde potok, ovdje cvijet"

Tišina, vjetar, vatra, šator, trava, drveće, jedno brdo...i ja ;-)


Noviji postovi | Stariji postovi

Backpacker

Download stripova Corta M. :
Corto Maltese








MOJI FAVORITI
Ja sam budućnost !
Gracias a la Vida
Murder Ballads
va§IONka
JYOTISHA - VEDSKA ASTROLOGIJA
Princ of Perversia
Pozor: Jasan stav!
Leteci Holandjanin
Samo računi redovno stižu...
Priče o umoru
burek
Use Nase Podase
U urbanoj sahari života
Inertia
Panimpresionizam
Ispod neba
Gamer4ever
blob
Rahat No More
apartman vargas
FEHIM MUJIĆ: ESEJI 1
Waiting for Godot
Surogat
shizika
Hard Time Blues
Silent
The Dewd's
Đastin Timberlejkova sobica u potkrovlju
Papatya
Koko Kokano
Aime Sati
Utociste
999
........Moje liječenje ljekovitim travama i još.
imaginarni
LJEPOTA DUSE
Mjesecinom Obasjana
poligraf
Skupljanje tišine
lug po snijegu
(s)lijepa vremena
sanatorium
Pisma
Kad te jebu jebu te...!!!!!!!!
... by Tratinčica
U ime Vremena koje smo nepovratno izgubili
posveћeno жrtvama dlakavih жena
WhoKilledBambi
Good morning Vietnam
izlog jeftinih mladića
više...

BROJAČ POSJETA
346293

Powered by Blogger.ba