Kad sam došla u apartman prvo što uradih bilo je istraživanje. Dizala sam jastuke, deke, slike i pregledala ostala mjesta logična za zmije i škorpije . Nisam htjela da ispadne kao u pjesmici :“Djevojčica brala jagode nešto je ubode...“.

 Evo vam dio izvađen iz mog (Tuniškog) dnevnika prve noći u Soussu...

 Dragi Sančo upravo sam vrisnula kao što to rade nježne i krhke žene, a onda se sabrala obrisala znoj sa čela i krenula u akciju. Znam da ništa ne razumiješ, ali evo pojasniću ti. Taman što sam legla komarci su me počeli opasno napadati. Iznenada sa moje desne strane, u mraku, začuh šuštanje vrećice. Pomislih da mi se učinilo, ali vraga! Upalih svjetlo, otvorih šestere oči i ugledah iza vrećice pipke meni do sada još nepoznate životinje. Izgledala je kao bosanski žohar koji je tek stigao iz Černobila, al' je malko mutirao pa je dobio čudan izgled. Da sam u Americi pomislila bih da su ga Ameri nahranili proteinima pa je onako ogroman. Ubila sam ga uz pomoć „Francuskog riječnika za svaku priliku“.

 Valjalo je prespavat noć u sobi dok je neki glas iz mraka govorio : „Pazi, možda nas ima još!“

 I još nešto imam za reći. Ovdje je skroz normalno da svatovi sviraju u 1 ili 2 sata poslije ponoći. Ja sam namah pomislila da ovi Arapi opasno kradu djevojke, ali nema tog običaja kod njih. Jedne besane noći sjetih se Balaševićevog koncerta i onog kad je na kraju pjesme „Provincijalka“ nastavio priču....

  Putovao sam negde daleko u neke krajeve koje čak ni na ovom koncertu više ne smem nazvati svojim,  kroz neke kotare i samo odjednom primetio sam kako tornjevi crkava, kako senke brda,  kako putokazi promiču u suprotnom pravcu…Znao sam da se vraćam. Nisam znao kako, ali znao sam zašto i tek u Žablju tu nadomak Zrenjanina zaustavio me jedan besni milicajac kod crkve…

«Gde ćeš ti sad?» pitao me.

«Idem da zaprosim jednu devojku»  rek'o sam

«Sad u pola 4  ujutro?»

«Sad ili nikad»  rek'o sam ja.

"Dobro" reče milicajac.

«Dobro»  reče i devojka s kojom se sretoh nešto kasnije.