Ipak su neki pogodili gdje sam bila. Tunis je u pitanju. Moj odlazak na ovo putovanje bio je u vlastitoj režiji. Zamislite sama i u vlastitoj režiji. Nisam srela još nikog dovoljno ludog, dovoljno spremnog na avanture i pustolovine ovog tipa pa mi je puk'o film i otišla sam sa malim ruksakom na leđima na drugi kontinent. Što da ne, kad su moji preci mogli fino da dođu ovamo u BiH iz gornjeg kraja Mađarske nekad davno, što ja ne bih otišla sama na more? Zar nije 21.vijek? Uostalom ovo je bilo najizazovnije, najluđe moje putovanje! Priznajem bilo me malo strah, ali taj strah za mene je izazov, a izazove i rizike volim. Ko ne rizikuje taj uopšte i ne zna šta je sve propustio u životu, a šteta je propuštati išta  jer je život jedan. Jedan moj vrli prijatelj je rekao da je nafaka u nogama. Slažem se sa tim. Zato idite gdje god vas noge nose.

Obzirom da sam već jednom bila u Tunisu znala sam da je to zemlja koja ima jaku zaštitu za turiste i da turistima tamo ne smije faliti dlaka s glave. To mi je davalo gram hrabrosti, a kilogram hrabrosti davala mi je moja samouvjerenost. Poprilično izgledam kao osoba koja zna šta hoće, pa čak i onda kad veze nemam šta hoću, ali sad sam svakom putniku namjerniku koje sretoh na aerodromu djelovala kao da znam gdje ću osvanut, sve do jednom...Na pasoškoj kontroli  Arapi su mi  stvorili problem, jer nisam znala adresu prebivališta pa sam lupila ime nekog hotela ( Hotel sa 5 zvjezdica !) Pošto sam to uspješno prebrodila zamislite me sad (kao u američkim filmovima onaj usporeni snimak) kako idem pobjedonosno ka izlazu aerodroma, izlazim na zrak i stapam se sa subtropskom klimom gdje me obgrilo tuniski vjetar i zamrsio moje crne kose o kojima je nekad pjevala Hanka Paldum.

Zadržite me tako u mislima do idućeg posta kad otvaram svoj dnevnik koji sam tamo skoro svaki dan vodila. Kao što vidite ne mora se samo vodit ljubav, može i dnevnik.