Penjali smo se na vrh Ilinčice. Ilinčica je izletište iznad Tuzle. Gore kad se popnete obradujete pluća i oči. Jeste da me mnogo više zanima pogled sa Kilimandžara, ali drugi nisam imala pa sam se morala zadovoljiti i ovim. U ruksaku je zato bila  knjiga Hemingwaya «Snjegovi Kilomandžara». Ako se ikada popnem na tu planinu napraviću Snješka Bijelića sa najvećim osmjehom na svijetu.

Na Ilinčici pričali smo baš o Hemingwayu. Našla sam neke sličnosti sa njim. I ja kao i on oduvijek sam željela da upoznajem život u praksi, a još od djetinjstva imam želju za samostalnošću, koju su mi kasnije razvili i moji. Hemingwayu je tata već u trećoj godini dao ribarski pribor, a u desetoj pušku za lov. Ja sam doduše u šestoj prvi put lovila ribu na rijeci «Bosni». Ribarski štap me težinom oborio u rijeku. Bio je to prvi slučaj kad se ribar sam upecao na udicu.

 Sa 15.godina pobjegao je od kuće, ali ja nisam nikud bježala, sem 1992 ;-). Oboje smo doživjeli rat, samo ja nisam ratovala. Još tada su mi u ušima odzvanjale riječi Hemingweya «Svi ste vi izgubljena generacija». E moj Erneste kako te razumijem.

Kasnije kad se povezao sa grupom američkih književnika postao je pijanac.( Inače opšte je poznato da je Šaban Šaulić posvetio jednu pjesmu Hemigwayu «Bio sam pijanac» ;-) Tad se on vucao sa ženama sumnjivog morala (nije trač života mi). Tako je liječio tugu i pesimizam. Ja srećom još uvijek ne pijem. Nije me ništa nagnalo na to, jer kao što jednom rekoh, još uvijek vjerujem u poštenje, ljubav između muškarca i žene i sreću….a ipak bih i ja neke svoje dane opisala u nekom drugom romanu pod nazivom «Sunce se ponovo rađa». Moje se rodilo nebrojeno puta, a te noći izbrojah 3 zalaska;-). Dobro sam prošla, jer Mali Princ je jednom izbrojao 46  ;-)

Eto ja umjesto o Ilinčici ispričah sve o Ernestu. Nigdje veze, al' et….Evo vam na slikama, imate moj autogram negdje na klupi u šumi. Furam se da sam kao zvijezda Hollywooda, pa ako vam je stalo idite i ljubite moje slavno ime. Do njega ćete doći kozijom stazom pa idite do vrha ;-)