U starim knjigama piše da je Kupres postojao još davne 1655.godine. U njemu glavni bosanski namjesnik bio je Fazli-paša. On je u Kupresu podigao džamiju, nekoliko dućana, oslobodio grad poreza….taj tip je od nekadašnjeg sela Kupresa uspio napraviti pravu čaršiju. Kuprešani treba da su mu zahvalni ;-)

Kupres ne bi bio toliko značajan da nema Kupreškog polja. Tim poljem su za vrijeme 2 svjetskog rata harali Njemački tenkovi. No, tenkovi su uzalud gazili mnoge ljekovite biljke koje niču na tom polju. Znate li da na tom polju ima nekoliko hiljada vrsta ljekovitih trava i  pored zumbula, narcisa, šumarice, kaćuna, raste i koločep ( Biljka koja liči na čovjeka?!?Zvuči čudno, ali tako kažu). Ozbiljno razmišljam da pređem u travare i počnem biznis travara. Ima jedan ovdje kod nas samozvani ljekar i neće nikom da propiše lijek ako mu se obrate sa «travar» ;-)

Kažu i to da nigdje u Bosni ne postoji toliko ukusnih i svježih izvora kao u tom dijelu Bosne. Zbog zdrave klime, dobre vode, ljudi sa ovog podneblja žive i do 100 godina.;-) Nisam sigurna da li bi se moja pluća mogla naviknuti na čist i svjež zrak, ali sam sigurna da bi taj zrak za moja pluća bio kulturni šok.

Bilo bi dobro da mi se javi u komentarima neki Kuprešanin i da potvrdi ovo o čemu pričam, a naročito da nam svima potvrdi da puca od zdravlja, kako bi mu mi pucali od zavisti, muke i ljubomore što i kod nas nije tako ;-)

P.S. Zbog monotonih naslova «BILA SAM….», odlučih da izbacim to.

 Tih godina, laste i rode su  bile prinuđene da se nešto duže zadrže u južnim krajevima. Iako su se smjenjivala proljeća i ljeta, njima je bilo dobro dole i nije im padalo na pamet da se vrate u Bosnu. Ko je lud da  dolazi u rat? Sem nas paćenika koji nismo imali krila i nismo znali letjeti, činilo se da su svi otišli… Mislim da su i vrabci i golubovi preselili u Afriku, a i kerovi su pobjegli za njima.

U gradu je bila pustinja. Ničeg sem metaka i granata nije fijukalo. Čak je i vjetar nekud pobjegao.

No, u jednoj ustanovi koja je nekad bila javna, bio je pravi dar-mar. Bijaše to gradska biblioteka. Društvo TNT je zaronilo u more knjiga razbacanih po podu. Gradsku biblioteku pretvorili smo u samoposlugu. Letjele su knjige kao frizbi od jednog člana do drugog, listali smo, tražili nešto, kad u pola frke Keno povika :»Evo je…….!!!!!» Svi smo se sjatili oko njega, kao gladni vukovi oko ovčice. Keno je u ruci držao «Rimske priče» od Alberta Moravija, sa oko 400 stranica finog tankog papira. Oči su nam sijale od zadovoljstva pregledajući knjigu. Znali smo da je to prava knjiga za nas. Bez razmišljanja Keno je stavio pod majicu i pobjegli smo u park.

Tamo smo motali džoint, sjeckajući fini tanki papir «Rimskih priča»….bijaše to najbolja lektira koju sam pročitala. ;-)