Srednjovjekovno Trebinje I njegovu rijeku Trebisnicu, posjetila sam u zoru, tako da  znam kako izgleda Trebinje kad u njemu svice rujna zora, jer tu nema sabaha :- ). U sjecanju zadrzala sam ga kao grad Izlazeceg Sunca :- ) .

Tu je ipak nekad sabah svitao 1466 kad ga ljuti Turci sabljama osvojise, kad su kapetani I begovi vodili glavnu rijec, kad je Osman-pasina dzamija bila krcata muminima, kad  su fermani stizali iz Stambola, a kujundzije iz Travnika :- )

 Arslanagicev most, o kojem se glas pronese cak do mog sjevera, jos uvijek postoji, samo nema vise trgovca Muje Arslanagica…nema ni Begove kuce, …ne znam dal` da nabrajam  cega sve vise nema?

Ima zato Sahat-kula bez sata (opa,nesto zajednicko sa mojim gradom) I onaj lijepi glatki kamen sto se mogu klizat po njemu u po ljeta. To sam radila sa 6 godina, a radim I danas :- ), zato volim taj kamen, zato su mi drage ulice Trebinja. Zato su  na mojim koljenima ostali pecati od silnih padanja po njemu….

Trebinje je lijepo, podsjeca me na tipicne mediteranske gradove. Trebali su silom donijeti more pred njegove gospodske  noge, jer steta je da se u setnji po tom  gradu ne osjeti   u nozdrvama miris borovine I mora.

Gledajuci Sunce kako se u Trebinju radja I drzeci u ruci sendvic sa salamom, zamislila sam kako je te davne 1880 I neke to isto Sunce se radjalo , dok je negdje u nekoj kuci umirala Zupcevica Fata, dal` od ljubavi I tuge, dal` od bolesti, pa o njoj pjesnik napisa stih…

U Trebinju gradu, vel'ka zalost kazu,

razboljeh se jadna Zubcevicev Fata,

na odaju pala ko jelova grana,

vis' nje stoji jadna ostarjela majka:

"Moja sceri Fato, hoces preboljeti,

ali hoces jadna mlada umrijeti?"

"Nikad ti ga, majko, preboljeti necu,

vidis haspe, majko, oko bila vrata?

Nek' me nose, majko, momci nezenjeni,

nek' me prate, majko, djeve neudate."

 Jadna Fata. Da sam znala gdje joj je mezar obisla bih je. Jadno zensko srce, sto kad voli to radi do bola :- ) Eto, ovdje cu da zavrsim, mada bih pricala jos….