Mislila sam da ću dole sresti Šantićevu Eminu, ili Suljaginu bezobraznu Fatu što bajagi traži zlata od Muje ;-) al' šipak, ni jedne ni druge ne bi ;-)

 Ne samo da Italija ima vječni grad, imamo ga i mi! Njegovo ime je Mostar. Po meni najljepši gradu u Federaciji. Čekaj malo,  jel' Mostar u Federaciji? ;-)  

Taj grad dočekao me u zoru, prazan i šutan. Slušao je moje korake i kao bumerang, njegove zidine vraćale su mi svaki moj korak. Idući istorijom Mostara, pitala sam se na kojem mjestu je Šantiću Emina ukrala srce? Kako li izgleda kad se ukrade srce pjesniku?  Da li je Emina patila ili je bila sretna kao dijete na ringišpilu dok  je poznati pjesnik (valjda je i tad bio poznat) opjevao u svojim pjesmama? To nikad neću saznati.

Mostar nema ružnog ćoška. Rodio se da ga moje oči vide. Obučen u sivu boju,  ni malo ne izgleda tužno. Nekako je ta boja  u njemu drugačija.  A tek Neretva. Uopšte  ne izgleda kao babaroga. Čovjek bi rekao kad je vidi u Mostaru da nema virova, da njome nikad krv nije tekla.

 I na kraju, odlazeći iz grada, bacila sam sa mosta jedan cvijet. Srećom pa nisam sebe (kao Branko Ćopić). To je isto nekad davno učinio i Šantić. Valjda za Eminu. Ja sam bacila za sve Šantiće i za sve Emine da nikad ne bude nesretnih ljubavi ;-)

Živio ti meni oj Mostare i da tvoj novi most  više nikad ne doživi ratove…