U subotu išli smo na osvajanje Crvenog kuka na Visočici i trebali smo biti prva veća grupa (bilo nas je oko 15) koja se popela na Crveni kuk sa zapadne strane. Samo dan prije u Sarajevu je bio takav kijamet, da je snijeg padao kao lud, tako da sam već tada znala da nas na planini sutra očekuje poprilična dubina snijega. Iz Sarajeva smo krenuli u 8 ujutro a u Sinanoviće smo došli oko 9. Tada je i krenula maršuta. Bilo je planirano da do vrha stignemo za 3,5 sata. Svi u grupi su bili u popriličnoj kondiciji, tako da niko nije zaostajao. Problem zimi je što na planini dubina snijega zna biti i do metar i kretajući se po snijegu propadaš, zato je najgore vodiču koji krči put. Neko je u grupi pomenuo i lavine, na što nisam ni mislila, jer lavine se najčešće dešavaju kad na stari stijeg napada novi sloj. Kad smo došli do stijena za zapadne strane, čekali smo vodiča da nam dobaci uže, sto je i ucinio, ali, obzirom da je to bila zapadna strana, dakle strana u sjeni, bio je led i klizili smo, tako da nam uže nije moglo pomoći bez dereza. Osim toga na tom hladnom vjetru cekajuci na uze, pocela sam osjecati da mi ruke u rukavicama lede, ali i noge su mi pocele mrznuti. No, međutim uslovi su bili takvi da nismo mogli bez dereza (nismo svi imali dereze)dalje nastaviti, ali smo do samog vrha bili udaljeni svega 50-ak metara. Na žalost morali smo se vratiti istim putem, a samo četiri planinara nastavila su dalje ka vrhu i uspjeli su se popeti. Svaka čast. Sveukupno tamo-ovamo u hodanju sa malim pauzama proveli smo 8 sati. Vrijeme je bilo fantastično, samo je pri vrhu puhao snažan vjetar. Ovo mi je bilo dobro iskustvo. Po prvi put sam doživjela ajmo reć malo opasniji/ozbiljniji uspon zimi na planinu. Prenosim vam svima pozdrave od Snježnog Čovjeka. WEDRO!

BeHa ekspedicija je početkom oktobra 2011.g. odlučila za vikend-pohod u Crnu Goru na Komove i to na njena dva vrha: Vasojevički kom 2461 metara nadmorske visine i Kučki kom 2487 metara nadmorske visine. Moram priznati da je put bio izuzetno naporan, pogotovo meni koja sam dobila temperaturu prvog dana i nisam mogla da idem drugi dan na Kučki kom, ali nema veze. Bitno je da sam ja ozdravila, a Kučki kom će jednog dana doc na red… Krenuli smo u rani sabah iz Sarajeva u 5 sati. Računali smo da ćemo do Štavnika stići negdje oko 11 sati, no međutim neko nije računao na zastoj na putu zbog izgradnje tunela (ne bih vam sad znala reći gdje se to tačno nalazi) tako da smo mi čekali ravno 3 sata da se tunel otvori da nastavimo put. Zbog ovog nije bilo potrebno raniti toliko pri polasku, al‘…neise…da ne cjepidlačim… U eko katune Štavna došli smo oko 14 sati. Ti katuni se nalaze ispod vrhova Komova i do njih se dolazi putem iz Andrijevice ka prevoju Trešnjevik. Katuni su uredni, cisti, novi i imaju dva sprata. Ono kad pomislim u kakvim sam sve domovima spavala ovi katuni su mi došli ko hotel sa 4 zvjezdice. (Eto ih na slici). Masiv Komova sačinjava nekoliko vrhova: ona dva koja sam vec nabrojala i Ljevoriječki i Srednji kom. Od svih najlakši za uspon je Vasojevički kom kojim sam se ja penjala i to je ujedno i moj rekord -najviši vrh koji sam do sad dosegla a iznosi 2461 metar nadmorske visine, a najteži je Kucki kom na koji se penjala moja ekspedicija drugi dan. Na zalost, ja sam bila bolesna i morala sam ostat u katunu. Prizor sa V.K. je neopisiv. Nevjerovatan pogled se pruža na Prokletije, Bjelasicu, Žijove…ne-o-pi-si-vo! Neko me je pitao sta mislim da li je tezina Maglića i V.K. za penjanje ista….onako objektivno što mogu reći jeste to da na V.K nema mnogo sipara kao na Magliću, ali ima identičnih predijela tipa provalija, stijena po kojima hodaš ivicom. Najgore od svega je kad dopeljaš do nekog mjesta i vidiš posmrtnu tablu nekom podignutu. Ono brate psihološki djeluje na tebe, odma osjetiš neku zebnju, strah, jezu…..da je tu neka negativna vibra….da se trebaš bas tu paziti i nije bas prijatno…Ja bih zabranila te table da se postavljaju na takvim mjestima. Čim se otopi snijeg, voljela bih da se popnem na Prokletije…