U posljednje vrijeme ulijenila sam se i ne pisem puno na blogu. Za ovo vremena puno sam putovala i obisla sam puno planina no nemam vremena da pisem o njima, zato sam se odlučila za najljepšu…Treskavicu i Đokin toranj iliti Malu Ćabu 2098 metara n/v. Neko zove ovako, neko zove onako, ovisi sa kim pricas. Meni je, da budem iskrena-svejedno…. Za ovo vremena dok me nije bilo na blogu isla sam jednu dobru turu na Bukovik i Skakavac-o kojem sam vec pisala (vrati se par stranica unazad)…i to sam obisla nekih 30 km, sve kruzno, a nakon toga otisla sam na Mihajlovac jedan manje poznati vrh sa opcine Kotor Varoš….poslije toga isla sam u obilazak trvdjava nase drage BiH, a onda i po prvi put na planinu Vilenicu i vrh Kicelj. Upravo sam se vratila iz Istre i od svih gradova iz tog dijela skidam kapu Rovinju-gradu umjetnika. Unutrasnji dio Istre ostavila sam za drugi put, a rekli su mi da je u biti unutrašnja Istra najinteresantnija jer u njoj zive autohtoni Istrani koji govore autohtonim jezikom, a ovaj dio obale Jadrana je dosta naseljen “stranicima”, tako da ako doista zelim Istru da dozivim trebam ici u Učku, Ćećariju planinu i središnji dio….NP Risnjak itd da sad ne nabrajam… Da napisem rijec dvije o Treski. Kazu da je jedna od ljepših planina u sto sam se licno uvjerila. Prosla sam preko 30 km….krenuli smo iz sela Turovi ,te smo prosli stazicom pažljivo ne skrecuci sa puta pored spaljenog nekadasnjeg pl.doma (prica se da je polje preko puta tog doma minirano)sve do Velikog jezera gdje smo napravili kracu pauzu, a onda odatle do izvora Ušljivog pa onda do vrha Mala Ćaba 2098 m/n/v gdje smo zatekli grupu “Fenomena”(tako se zovu) koji su na vrhu pravili kupolu. Pomogli smo im sa par kamenja…a onda se vratili drugim putem preko stijena odakle smo svo vrijeme imali predivan pogled na druge planine….a i na Bijelo jezero…Tim putem jos uvijek ima snijega pa je teren bio poprilično klizav, a jako strm….Takodjer valja napomenuti da smo uz put vidjali tromblone….granate….zaostale iz ovog zadnjeg rata… Taj dan mrtvi umorni uspjeli smo se u Turove vratiti prije mraka. Pored Maglića, Treska je isto predivna planina!

“Moramo sačuvati šume za svoju djecu, unuke i one koji se trebaju roditi. Moramo sačuvati šume za one koji ne mogu govoriti u svoje ime, poput ptica, životinja, riba i drveća”- poglavica Owatsinas iz plemena Nuxalk.

Znate li onu izreku: “Ne pada snijeg da prekrije brijeg, već da svakoj zvjerki trag otkrije”? Saću vam reći odkud da mi ona pade na um…. Kad sam išla na Romaniju(prije jedno mjesec dana) prvo što nas je smaralo čim smo krenuli stazom bio je dubok snijeg. Na nekim mjestima je bio dubok čak i do 2 metra, pa smo propadali. To zna biti smarajuće i dosta uspori kretanje. Ok, moja greska, jer prilikom organizacije trebala sam pitati neke osobe za visinu snijega na Romaniji, no nisam imala koga. Kad odem na Internet mogla sam naći sasvim malo informacija u vezi te planine, te sam zato išla “na sreću”.Vrijeme nas je poslužilo, vedar dan, a na izletu samo nas troje! Odmakavši se od prvih kuća odmah smo uočili tragove medvjeda, stari možda dan-dva, pa su nam njegovi tragovi poslužili da ne propadamo dublje u snijeg. Osim medinih tragova vidjeli smo i vučije, kao i srneće. To je najgore doba divljih životinja: veoma su gladne, nemaju šta da jedu jer je sve prekrio snijeg… Vodič nam je rekao da bi najgore bilo ako naletimo na krdo divljih svinja ili….čopor vukova…razgovarali smo o tome šta bi bilo najbolje učiniti “u slučaju ako….”.Ipak samo nas je troje! U slučaju ako te medvjed odluči napasti onda mu sigurno ne možeš pobjeći, jer taj jednako trči i uz brdo i niz brdo, penje se na drveće brže od tebe, brži je od tebe…jedino ako si blizu jezera uskoči u vodu, ali pod uslovom da si brz plivač…onda sigurno brže plivaš od mede. Najgora varijanta je sresti mečku sa mladim, jer ona je tada najopasnija, ona tada štiti svoje dijete i vrlo je vjerojatno da će napasti ako se osjeti ugroženom. Vjerujem da je Romanija mnogo ljepša ljeti. Veoma je divlja, puna je šume i stoga mislim da ima puno divljači. Na početku smo hodali po šumama i stazama, a kasnije kao šlag na tortu otišli smo na Crvene stijene (1440 m n/v).To je najljepši dio Romanije. Put je vodio kroz šumu, a mi smo do samog vrha išli uz liticu. S jedne strane provalija, a sa druge šuma prekrivena snijegom. Pogled sa Crvenih stijena je neopisiv. Ime “Crvene stijene” dobile su jer su crvene, a to se najviše primjeti kad ih sunce obasja. Gledajući odozgo sa vrha prema daljinama uočili smo orla. Letio je ispod nas. Kad smo se odmorili na vrhu, u povratku počela je rominjati kiša. Vratili smo se do prvih kuća i popili kafu kod ljubaznih domaćina i to u kući koja je nekad bila planinarski dom. Nakon kafe otišli smo na neke spomenike iz NOR-a u okolici Sarajeva i tako dobro iskoristili citav dan.