Bila sam na Velikom polju na planini Igman i slikala spomenik koji je podignut u znak sjecanja palim borcima II svjetskog rata. Samo da podsjetim kratkim casom iz historije one koji su mozda zaboravili...

Igmanski marš izveden je noci između 27 i 28 januara 1942.g. po dubokom snijegu i enormnoj hladnoći od - 40 stepeni, a partizani su do slobodne teritorije pjesacili skoro 19.sati.

Igmanski marš zbog zamisli, inicijative i odlučnosti Štaba brigade, a najvise zbog nadcovjecanskih napora , izdržljivosti i discipline boraca Prve proleterske brigade postaje legenda, a igmanski putevi postaju simbol antifasisticke borbe...

Samo jos da napomenem da se u neposrednoj blizini ovog spomenika nalazi i hostel Fery koji po svom sadasnjem izgledu ni malo ne lici na hostel vec na hotel sa 4 zvjezdice, a sto mu govori i cijena nocenja koja za dvije osobe za jednu noc iznosi oko 100 KM.

Eto to bi bilo to sto imam rec o tome sto rekao Forest Gump.

K’o da je bilo jučer onda kad sam tuzno gledala za nasim bijelim stojadinom kako ide niz kaldrmu jer moji starci odose bratu u posjetu, a mene ostavise kuci s tetkom. Bio buraz u JNA u Somboru 6 mjeseci, pa dobio prekomandu u Skopski Petrovac (Skoplje) na preostalih 6 mjeseci sto su moji doživjeli tragično. Ej cuj ode djete u Makedoniju, znas ti đe je ta Makedonija! Meni su jos kao djetetu pricali da je to zemlja Sunca, a ja sam to shvatala na taj nacin da je ona ustvari zemlja u kojoj se Sunce rodilo. Nakon toliko godina (ne smijem ni rec koliko), mene su gospodnji putevi odveli u ubavu zemlju zvanu Makedonija… Do nje sam dosla busom, a put mi je isao slijedećom rutom: krenula sam iz Sarajeva do Novog Pazara…iz Novog Pazara do Skoplja….a zatim iz Skoplja do Ohrida taksijem…sve do male kucice u ulici Dame Gruev. Jos u taksiju shvatila sam da su Makedonci jako ponosni na Aleksandra Makedonskog jer smatraju da je on njihov potomak sto Grci negiraju i tu se vodi polemika oko toga ciji je on. Meni je svejedno ciji je. Ja sam se nadivila mjestima koja je on osvajao, prosla Perzepolis, sto puta mu skinula kapu na osvajanjima kako teritorijalnim, tako i osvajanjima zenskih a bome i muskih srca, jer je poznato da je isti bio homoseksualac. Da je znao ovu posljednju informaciju, onaj taksista sto me dovezao do Ohrida, nikad ne bi izgovorio ovu recenicu, lupivši rukom o volan u znak revolta: “Ma nek idu do vraga, mi cemo genetski dokazat Grcima da je Aleksandar naš!!!”. Cijenim da Makedonci znaju puno o historiji svoje zemlje. Meni je izuzetno drago da sam mogla nesto naucit o Makedoniji i od prolaznika….jednostavno SVI su znali bar nesto da kazu o svojoj zemlji a da je jos to i zanimljivo (meni). Prosjecnom Bosancu je to dosadno cak i slusati….Bosancu je mrsko ucit, Bosanac konta kako ce napunit svoj želudac i nista mu drugo nije bitno. Od Dragana, samozvanog kapetana u istruhlom camcu kojeg je prefarbo u plavu boju tek da dobije neko osvježenje da se ne primjeti da je tolko star, dobila sam informaciju da je Ohridsko jezero na 700 metara n/v, pa je upro prstom u jedno brdo i rekao “A ono je Albanija, a iza brda (da ja dodam: vrba mrda) je Jadransko more”. Uzeo mi je 90 denara od Titove vile do rive, to “ko meni” jer je i on Bosanac, rodom iz Bijeljine. Kad vec pisem o Ohridskom ‘ezeru samo da pomenem i to da se ono puni sa tri izvora…jedan je Biljanini izvori (ti izvori su slicni Vrelu Bosne, a sigurna sam da se sjecate i pjesme Biljana platno belese na Ohridskite izvori), drugi je na Svetom Naumu, a treci negdje u Albaniji…. Sutradan sam isla u Gradiste, mjesto gdje su arheolozi pod jezerom otkrili predmete iz bronzanog i željeznog doba. U tom dijelu su digli kuce-sojenice nad jezerom kako bi znatiželjnim turistima predočili kako se nekad u tom kraju zivjelo. U blizini sojenica, zapravo na obali, ono sto je upalo u moj ocni kadar je bila oprema za diving. U tom trenutku sjetila sam se svog divinga u Crvenom moru, tako da cisto sumnjam da bi ga mogla izvest u jezeru, no, vjerujem da se tu imalo stosta vidjeti jer je arheološko nalaziste pa je turistima(posebno arheolozima) zanimljivo ic na ronjenje. Hej, mozda tu otkriju novu Atlantidu! Do tog grada (muzeja na vodi) isla sam kombijem, dakle od Ohrida za 60 denara (a to vam je 2 eura) vozeći se 15-ak km. Cijelim tim putem,duzinom obale, vidjela sam plaze i nove hotele bombastičnih imena. Vau! Ali nista nije tako bombastično kao kad kazes da je Dzordz Kluni dolazio u Makedoniju! U Sv.Naum sam isla pak drugi dan. Tamo ima crkva, ali nisam bas doznala mnogo o tom mjestu, tako daaaa…saznacu, pitacu nekog na forumu… Arhitektura u Ohridu je raznolika i veoma interesantna. U novijem dijelu grada kuce su me podsjetile na Ćerviju u Italiji. Crkve su sve u istom fazonu, a po mom skromnom znanju iz arhitekture zaključila sam da su u ruskom stilu, kao i mnogobrojne kuce u bosanskom, dok su džamije u tipičnom turskom stilu. Rekli su mi da su ruske crkve ustvari u makedonskom stilu a ne makedonske u ruskom, al’ dobro. Kao sto rekoh džamija ima isto puno, samo sve su male i sve su iz turskog doba. Ima jedna posebna džamija sa krstom na vrhu. Legenda kaze da su svaki put kad su gradili minaret te džamije on se rusio, a onda je imam rekao da se na vrhu džamije mora stavit krst i nikad se vise nece srusit…tako da je to jedina džamija na svijetu koja na vrhu ima krst. Umalo da zaboravim pomenuti tvrdjavu iz Vizantijskog doba. Cula sam neku pricu o caru Samuilovu (kojem je podignuta crkva u cijem se dvoristu nalazi turbe) da je bio veliki borac itd. Jedan ciko prolaznik, koji je navodno biciklom dosao iz Beograda u Ohrid, mi je rekao da ne trebam jesti hranu iz restorana, jer svi proizvodi dolaze iz vana, pa su i upitni. A jest fakat…ja nigdje nisam vidjela plantaže voca recimo….bice da Makedonce ne zanima poljoprivreda? Sto se tice klime, vjerovali ili ne u zemlji Sunca meni su noci bile prehladne. Cak mi je i u vesti bilo zima. I tako, dan za danom, mic po mic, dosao je kraj mom boravku u Makedoniji. Shvatila sam da Aleksandar Veliki nije dzaba bio velik, jer je Makedoniji ostavio u amanet šarm. Osvojila me mogu ti rec. To sam shvatila onda kad sam Makedoniju ostavila iza leđa dok su mi u glavi odzvanjale rijeci pomenutog vojskovođe: “Kad prestanem da budem muškarac, prestacu i da zivim”. Tako i bi…

Caput insulae (lat.Glava otoka) je volonterski eko centar, koji se nalazi u Belom (ime grada potice od keltskog boga i kralja Belinus koji je u 4.vijeku p.n.e. predvodio keltska plemena u osvajanje sjeverne Italije i Liburne) na otoku Cresu, gdje sam volontirala u periodu od 15.07 do 22.07.2010.g. Kao volonter radila sam razne poslove, pocev od gradnje suhozida, uredjivanja botanicke baste, ispomoć kuharu, do poziranja (u jebote kako ovo zvuci) za novine u labirintu na ljubičastoj stazi i toša (mlina za pravljenje maslinovog ulja). Zauzvrat tim teskim gastarbajterskim poslovima, eko centar nam je priredio nekoliko izleta, a ja sam zbog umora odbila dva, a iskoristila dva u tih 7 dana. Jedan izlet je bio putovanje po otoku Cresu, gdje su nas upoznavali sa znamenitostima ovog najvećeg hrvatskog otoka, a drugi je bio posmatranje gnijezda bjeloglavih supova na stijenama pa do tamo ides gliserom. Na izletu po otoku Cresu vozio nas je Bernardo od Belog, grada Cresa (grad je fantastičan!), zatim mjesta Valun i Lubenice sa najljepšim plazama na ostrvu, te do Orleca i Vranskog jezera u kojem se niko ne kupa jer sluzi kao vodovod cijelom Cresu. Za Vransko jezero postoji legenda da se na njegovom dnu nalazi potopljeni grad. Ovo nesto kao Atlantida. Spavala sam u sobi sa 8 kreveta i to u zgradi koja je nekad bila skola (sto nije vec 30 godina, jer nema djece, a i sam Beli ima svega 15 stanovnika). Smjestaj je tipicni vojnicki, a i higijena nije nista bolja. Ono sto bi posebno planinarima bilo zanimljivo jesu Tramuntana (sto znaci hladni vjetar) staze. Rijec je o 7 staza koje su nazvane Tramuntana a razlikuju se po bojama: ljubičasta, crna,crvena, zelena, crna (za nju moras biti vješt alpinista)i plava, a označene su planinarskim markacijama tako da boja markacije odgovara nazivu staze. Na svim tim stazama koje podsjecaju na krajolike Gospodara prstenova , uz pricu o keltskoj mitologiji , vodio nas je Bongo pricajuci da tu zive vile, vjestice, masmalići (mali patuljci) koji se nocu javljaju sa varnicama iz kamenja. Na pomenutim stazama nalaze se labirinti koje su gradili volonteri, a po keltskoj mitologiji labirinti su simboli duhovnog putovanja gdje mozes da spoznas samog sebe kad prolazis kroz njeg. Ja sam isla ljubičastom stazom koja se ujedno naziva i Vilinska staza. Duzina joj iznosi 7 km, a početak joj je u Belom pa vodi kroz selo Žanjevici do lokve Kosmačev, a na njoj su Rusaklin, Tarin i Ištarin labirint. Kelti su na Cresu bili prije 2400 godina i iza sebe su ostavili taj pecat mističnosti, te je sav Cres u takvom duhu. Ozbiljna sam. I do sad sam isla na druge otoke po Hrvatskoj, ali poslije Cresa sigurna sam da ni jedan ne nudi toliko raznolikosti koliko Cres…ima za svakog ponesto. U eko centru za zastitu bjeloglavih supova, od životinja osim supova imaju i magarca, psa, zečeve, botanicku bastu, leptire… U pocetku sam bježala od svake bube a kasnije su mi i škorpioni postali normalna stvar. Kad sam gradila suhozid…nailazila sam na more škorpiona. Rekli su nam da se niceg ne trebamo plasit jer na Cresu nema otrovnih životinja. A-ha, nema, ali evo vratila sam se sa nekim cudnim osipima po tijelu a narocito mi je cudan ovaj na licu, na donjoj vilici koji pomalo svrbi i raste ko da je germu neko stavio u “to”. Jednu turisticu Njemicu u centru ujela je zmija jer joj je slučajno stala na rep, ali eto nema mjesta panici, jerbo zmija nije otrovna. Tako je glasio zaključak. I ja sam jos ziva, dakle postojim. Ono sto me fasciniralo jeste to da se na otoku nalaze “prirodni kosači trave”-ovčice koje pasu travu i trava je pokosena na skoro svim livadama. Par puta sam ih vidjela kako hodaju kao divokoze po stijenama u blizini mora gdje traze slanu travu. Moram jos pomenuti da na Cresu ima oko 93 vrste leptira i zanimljivo je kad ides nekim krajolikom te ugledas na jednom mjestu ogroman broj leptira, a ne vidis razlog zasto su se bas tu skupili, sta ih je bas tu privuklo. Sto se tice bjeloglavih supova oni su zaštićeni na tom otoku i u centru ih ima za sad 16. Polako izumiru kao dodo na Mauricijusu. Iako centar postoji 17 g. da bi zastitio te lešinare, mislim da je tim pticama (umalo ne rekoh pacijentima) suđeno da izumru. Gledala sam kroz staklo (u njihovom kavezu) kako jedu mrtvu ovcu. Nikad nisam bila blize lešinarima. Survival direktan prijenos. To je bio bas doživljaj, jer sam to do sad gledala samo na Animal planet i National geographic. Snimila sam i film kako jedu, pa ako budem mogla postavicu na FB. Raspon krila im je skoro 3 metra, a mogu “pilotirat” i na 11 000 metara. Navodno jedan se sudario sa avionom pa su zaključili da supovi lete na toj visini. Za ovo volontiranje platila sam 200 KM (spavanje + hrana) i naravno plus put a najvise mi je krivo sto moras svakog dana da radis ko konj 5 sati. Nema cile mile, cim odes pišat odma te traze. Nema zabušavanja. Znaci platis da im ribas ko hajvan. Po meni volonterski program je zamišljen djelimicno na pravi nacin, samo sto djevojke ne bi trebale da rade onako teske fizicke poslove. Ono niko te ne stedi i boli ih kurac. Ponavljam tipičan gastarbajterski posao. Od svih ljudi koje sam srela u kampu ( a bilo ih je najvise iz Hrvatske, Slovenije,Italije, Engleske, Francuske, Njemacke) najvise me oduševio Metju, Francuz koji je prije 6 mjeseci odlucio da ode od kuce i putuje svijetom 3 godine. Lik govori nekoliko jezika i naš jezik trenutno uci i vec sve razumije. Ponekad mi se cini da bi Metju razumio i latinski da ga znam pricat. Metju je otisao dan ranije prije mene i to stopom za Vojvodinu, pa Srbiju, a onda ce u Makedoniju. Cilja nema kao ni para, jednostavno ide kud ga vjetar nosi. Pravi backpaker. Posto nisam jos napravila video, postiracu par zanimljivih slika. Jedna mi je posebno zanimljiva koju sam napravila unutar jednog hrasta starog 400 godina a isti se nalazi nadomak Belog.